Knjiga Postanka, 47

1. Ode, dakle, Josip te obavijesti faraona: "Moj otac i moja braæa stigoše sa svojim ovcama i govedima i sa svime što imaju iz zemlje kanaanske, i eno ih u gošenskom kraju."

2. I uzevši petoricu izmeðu svoje braæe, uvede ih faraonu.

3. Onda faraon zapita njegovu braæu: "Èime se bavite?" Odgovore faraonu: "Tvoje su sluge stoèari, baš kao što su bili naši preci.

4. Došli smo da potražimo kratak boravak u ovoj zemlji", rekoše faraonu, "jer je nestalo paše za stada tvojih slugu, strašna glad pritište kanaansku zemlju. Dopusti da se tvoje sluge nastane u gošenskom kraju."

5. [5a] Faraon reèe Josipu: [6b] "Neka se, dakle, nastane u gošenskom kraju. A ako znaš da meðu njima ima prikladnih, postavi ih za nadglednike moga osobnog blaga." [5b] Tako, kad Jakov i njegovi sinovi stigoše u Egipat i kad faraon, kralj egipatski, to èu, reèe Josipu: "Buduæi da su tvoj otac i tvoja braæa došli k tebi,

6. [6a] egipatska ti je zemlja na raspolaganju: smjesti svoga oca i svoju braæu u najboljem kraju."

7. Josip onda dovede svoga oca Jakova faraonu. Jakov blagoslovi faraona.

8. A faraon upita Jakova: "Koliko ti je godina?"

9. Jakov odgovori faraonu: "Godina moga lutalaèkog življenja ima stotina i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života; ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca."

10. Poslije toga Jakov se oprosti s faraonom i ode od njega.

11. Tako Josip nastani svoga oca i svoju braæu davši im u vlasništvo najljepši kraj egipatske zemlje, u kraju Ramsesovu, kako je faraon naredio.

12. A Josip opskrbi hranom svoga oca, svoju braæu i svu oèevu obitelj sve do najmanjega.

13. Nigdje nije bilo hrane jer je pritisla strašna glad: izmuèi ona i zemlju egipatsku i zemlju kanaansku.

14. Josip pobra sav novac što se nalazio u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj u zamjenu za žito koje se prodavalo i odnese novac u faraonov dvor.

15. Kad je nestalo novca u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj, svi Egipæani doðu k Josipu te mu reknu: "Daj nam kruha! Zašto da pomremo pred tvojim oèima? Novca više nema."

16. Josip odgovori: "Predajte svoju stoku pa æu vam dati žita u zamjenu za stoku kad je novca nestalo."

17. Tako su oni dovodili svoju stoku Josipu, a Josip im davaše kruh u zamjenu za konje, za sitnu i krupnu stoku i za magarad. Tako ih je one godine opskrbljivao kruhom u zamjenu za sve njihovo blago.

18. Kad je ona godina prošla, doðu k njemu i druge godine te mu reknu: "Ne možemo sakriti od svoga gospodara: novca je nestalo, blaga su veæ ustupljena gospodaru; drugo ništa ne preostaje da gospodaru ustupimo nego sebe i svoje oranice.

19. Zašto da uništimo na tvoje oèi i sebe i svoje zemlje? Uzmi i nas i naše zemlje u zakup za kruh, i tako æemo zajedno sa svojom zemljom postati faraonovi kmetovi; daj sjemena da preživimo: da ne izginemo i da nam oranice ne postanu pustoš!"

20. Tako Josip steèe faraonu u posjed sve egipatske oranice, jer je svaki Egipæanin, kako ih pritisnu glad, prodao svoje njive. Tako je zemlja postala faraonovo vlasništvo,

21. a narod od jednog kraja Egipta do drugoga njegovim robljem.

22. Jedino nije preuzeo sveæenièkih imanja, jer je faraon davao sveæenicima odreðeni dio, i tako su živjeli od prihoda što im ga je faraon davao. Stoga nisu prodali svojih imanja.

23. Onda Josip reèe svijetu: "Buduæi da sam danas za faraona prekupio i vas i vašu zemlju, evo vam sjeme pa zasijte zemlju.

24. A kad bude pobiranje ljetine, faraonu æete davati jednu petinu, dok æe èetiri petine ostajati vama: za zasijavanje polja, za hranu vama i onima koji su u vašim domovima i za hranu vašoj djeci."

25. Oni odgovore: "Život si nam spasio! Mi smo zahvalni svome gospodaru što možemo biti faraonovi robovi."

26. Tako Josip napravi za Egipat zemljišni zakon koji i danas vrijedi: petina pripada faraonu; jedino sveæenièka imanja nisu prešla faraonu.

27. Izraelci se nastaniše u zemlji egipatskoj, u kraju gošenskom; u njem stekoše vlasništvo; bijahu rodni i broj im se veoma umnoži.

28. U zemlji egipatskoj poživje Jakov sedamnaest godina. Tako je duljina Jakovljeva života iznosila sto èetrdeset i sedam godina.

29. A kad se približi vrijeme Izraelu da umre, pozva svoga sina Josipa te mu reèe: "Ako mi želiš ugoditi, stavi svoju ruku pod moje stegno kao jamstvo svoje odanosti meni: nemoj me sahraniti u Egiptu!

30. Kad legnem dolje sa svojim ocima, prenesi me iz Egipta gore i sahrani me u njihovu grobnicu!" "Uèinit æu kako si rekao", odgovori.

31. "Zakuni mi se!" - reèe. I on mu se zakle. Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju.